 Povijest
Goričana
Mjesto
Goričan samo čini općinu i ima svoju župu. U mjestu živi
3396 stanovnika. Učenici polaze Osnovnu školu Goričan.
Posjed Goričan, ali u povijesnim pod nazivom Kerechen
spominje se 1255 godine prigodom opisa međuposjeda Rojc.
Samo naselja Goričan spominje se razmjerno kasno, tek 1478
godine, kad je Međimurjem gospodarila obitelj Ernušt. Naziv
mjesta dolazi od riječi „Gor“, na što upučuje i niz sličnih
toponima u neposrednoj blizini: Gorice, Gorenjak, Gorinka.
Sve to pak upućuje na uzvisinu, mjesto na brijegu, gori, na
mjesto koje je štitilo od čestih poplava. Rezultati
arheoloških istraživanja u samom mjestu i u njegovoj
neposrednoj okolici govore da je prostor Goričana bio
naseljen još u pretpovjesti. Na položajima Buci, Gmajna i
Gorinka pronađeni su tumuli - grobovi iz željeznog doba,
datirani u doba između 7. i 4. stoljeća prije Krista.
Iskopavanja u samom mjestu i na okolnim lokalitetima
potvrdila su intenzivan život u željeznom dobu na prostoru
današnjeg Goričana. U doba gospodarstva obitelji Zrinski u
16. i 17. stoljeću u Goričanu je bio njihov marof. Budući da
je to razdoblje nneposredne turskem opasnosti, Zrinski su
utemeljili osobit upravni sustav u Međimurju, svojemu
najvažnijem posjedu. Taj se upravni sustav zadržao i u doba
komorske uprave nakon sloma Zrinsko – frankopanskog ustanka.
Goričan je tada bio sjedište vojvodata. Vojvodati su
utemeljeni i sa sjedištem u Kotoribi i u Novakovcu, dakle na
rijeci Muri. U ostalim sredinama u Međimurju kao i upravne
jedinice utemeljeni su španati i judikati. U vojvodat
Goričan potpadalo je selo Hodošan i napušteno selu
Đurđijanec. U Goričanu su tada bila 43 kućedomaćna, a
najviše njih držali su po četvrtinu ili osminu selišta. Do
1691. godine Goričan je bio u posjedu Adama Zrinskog, a tada
je i taj dio Međimurja došao pod upravu kraljevske komore. U
Goričanu je 1720. godine bilo28 vojničkih posjeda, a 1728.
uz njih i 42 kmeta i 39 želira. Goričanci su odvjek voljeli
konje. Te godine imali su 324 konja, 38 volova, 228 krava,
318 svinja i čak 5 mlinova. Uzgojena su 94 centa duhana, a
25 žitelja bavilo se nekom vrstom obrta ili trgovine. Između
čakovečkog vlastelinstva i sela Gorčan potpisan je 07.
listopada 1771. godine ugovor kojim su precizirana prava i
obaveze stanovnika Goričana prema čakovečkom vlastelinstvu.
Ugovor je prethodio novom urbaru sela Goričan koji je
donesen 1776.godine. Zanimljivo je da je u Međimurju
provedena vrlo opsežna anketa o pravima i obavezama
podložnika uoči donošenja novih urbara. Uime čakovečkog
vlastelinstva ugovor je potpisao upravitelj Adam pl.
Peremenyi, a za Goričan prisežnici Lovro Vajdić, Matija Kos,
Antun Mežnar, Juraj Hranjec, Matija Boti i Mihalj Blažonec.
Ugovor je pisan hrvatskim jezikom i ima 13. točaka. Svim
stanovnicima Goričana, a proglašeni su podložnicima
slobodnog seljenja, zemljišni posjedi i prava na drva i
ispašu ostala su ugovorom neokrnjena. Ostavljeno im je pravo
na najam krčme, mesnice, broda i mlinova. Za 926 forinti i
40 krajcera godišnje otkupili su naturalna davanja. Župa Sv.
Leonarda utemeljena je u Goričanu 1789. godine. Prije toga
mjesto je pripadalo župi sa sjedištem Svetom Juriju u Trnju.
Na mjestu današnje župne crkve stajao je nekad kip Sv.
Leonarda. Kip je navodno dala podignuti grofica Zrinski.
Drugi pak tvrde da su kip dali podignuti Hrvati koji su se
uspjeli osloboditi turskog zatvoreništva, a dali su zagovor
Svetom Leonardu. Vizitator 1688 godine spominje u kapeli u
Goričanu strofiola turkika, turske oklope koji su ostavili
povratnici iz turskog zarobljeništva. Kapela Sv. Leonarda,
buduća župna crkva, sagrađena je 1770. godine. Danas je to
jednobrodna barokna crkva s tri oltara: Sv. Leonarda, Sedam
žalosti Majke Božje s kipom i Svetog Križa. Osim župne crkve
Sv. Leonarda, u Goričanu se nalaze i četiri manja sakralna
spomenika:
-
pil
na stupu oktogonalnog oblika, s malim kapitelom
ukrašenim akantusovim listom. Na njemu je malo raspeće s
Marijom podno križa, a na stupcu je reljef Sv. Jurija.
Pil je 1726. godine dao podignuti Jakog Blažina.
-
„Pijeta“
je poklopac u obliku kapeličice otvorene samo s ulazne
strane, dok je stražnja strana zaobljena. Godine 1841.
spomenik je dala izgraditi obitelj BBlažeković.
-
Poklonac Sv. Antuna Padovanskog.
-
„Tužni Krist“ je spomenik koji se doima kao pil. Podigla
ga je Viktorija Kiš, rođena Brodarić, 1896. godine.
-
Kapelica Sv. Florijana podignuta je 1882. godine
Muracsany
(Muračanj), odnosno Goričan, imao je 1900. godine 3400
stanovnika. Tadašnja mađarska metodologija popisa stanovnika
ne poznaje kolonu gdje stanovništo izražava svoju nacionalnu
pripadnost, već samo uporabu materinskog jezika. U Goričanu
se 3182 stanovnika izjasnilo da im je hrvatski materinski
jezik, 206 se izjasnilo za mađarski, a 11 za njemački kao
materinski jezik. Zanimljivo je da je čak 716 stanovnika
dobro govorilo mađarski. Osim 48 Židova i jednog
protestanta, svi su ostali stanovnici bili rimokatolici.
Nešto više od polovice stanovnika bilo je pismeno.
U
revolucionarnim zbivanjima koja su zahvatila Međimurje
tijekom studenoga 1918. godine nove buntovne vlasti u
Goričanu proglasile su 14. studenoga 1918. godine Goričansku
Repunliku.Bio je to jedinstven događaj u Međimurju. Nemiri u
Goričanu su započeli 2. studenoga, kada su mještani
provalili u prodavaonice mjesnih trgovaca, židova Weisfelda
i Friedricha, a zatim upali u općinski ured, izbacili
pismohranu, uništili sliku cara Franje Josipa i zabranili
pristup dotadašnjim službenicima. Trgovci i općinski
službenici su pobjegli u Donji Kraljevec i kasno na večer se
vratili sa skupinom vojnika. Brzo su rastjerali mještane,
uspostavili mir i pred jutro se vratili u Donji Kraljevec.
Usput su, kako bi zastrašili mještane pucali po selu te
ustrijelili devetnaestgodišnjeg Franju Tisaja.Nakon odlaska
vojnika mještani su osnovali Narodnu stražu i otganizirali
unutrašnju upravu. Nova je vlast 14. studenoga prvo
raskinula veze s dotadašnjom državom i društvenim sustavom,
a onda proglasila Goričan samostalnom republikom. U tim
događajima su poginula četvorica stanovnika Goričana, a
jedan je kasnije preminuo od posljedica ranjavanja. Uz
Franju Tisaja i Vida Gašparića, bili su to Đuro Beti, Tomo
Lukovnnjak i Đuro Horvat.
Prva
vijest o organiziranom podučavanju djece dolaze iz 1793.
godine. Orguljaš Mirko Trazo podučavao je tijekom zime
nekoliko dječaka pisanju i čitanju. Kanonski vizitator 1805.
spominje mladića Leonarda Blagusa koji stanuje u općinskoj
kući. Podučava djecu molitvama i vjerunauku te pisanju i
računanju.
Godine
1838. sagrađena je školska zgrada s učiteljskim stanom. U
zgradi je smještena pučka, trivijalna škola s oko 100
učenika. U doba hrvatske administracije u Međimurju
osniovana je 1854. u Goričanu školska zaklada. Dvije godine
nakon toga izgrađena je nova školska zgrada, a 1863. zdanje
je nadograđeno.
|
|
|
