Povijest Goričana

7. - 4. st. pr. Krista

Na položajima Buci, Gmajna i Gorinka pronađeni su tumuli - grobovi iz željeznog doba, datirani u doba između 7. i 4. stoljeća prije Krista. Iskopavanja u samom mjestu i na okolnim lokalitetima potvrdila su intenzivan život u željeznom dobu na prostoru današnjeg Goričana

1255.

Posjed Goričan, ali u povijesnim pod nazivom Kerechen, spominje se 1255. godine prigodom opisa međuposjeda Rojc.

1478.

Samo naselja Goričan spominje se razmjerno kasno, kad je Međimurjem gospodarila obitelj Ernušt.

16. i 17. st

U doba gospodarstva obitelji Zrinski u 16. i 17. stoljeću u Goričanu je bio njihov marof. Taj se upravni sustav zadržao i u doba komorske uprave nakon sloma Zrinsko – frankopanskog ustanka. Goričan je tada bio sjedište vojvodata. U vojvodat Goričan potpadalo je selo Hodošan i napušteno selu Đurđijanec

1691.

Do 1691. godine Goričan je bio u posjedu Adama Zrinskog, a tada je i taj dio Međimurja došao pod upravu kraljevske komore.

1720.

U Goričanu je 1720. godine bilo 28 vojničkih posjeda, a 1728. uz njih i 42 kmeta i 39 želira. Goričanci su odvjek voljeli konje. Te godine imali su 324 konja, 38 volova, 228 krava, 318 svinja i čak 5 mlinova. Uzgojena su 94 centa duhana, a 25 žitelja bavilo se nekom vrstom obrta ili trgovine.

1726.

Podignut pil na stupu oktogonalnog oblika, s malim kapitelom ukrašenim akantusovim listom. Na njemu je malo raspeće s Marijom podno križa, a na stupcu je reljef Sv. Jurija. Pil je dao podignuti Jakog Blažina.

1770.

Sagrađena Kapela Sv. Leonarda, buduća župna crkva.

1771.

Između čakovečkog vlastelinstva i sela Gorčan potpisan je 07. listopada 1771. godine ugovor kojim su precizirana prava i obaveze stanovnika Goričana prema čakovečkom vlastelinstvu.

1776.

Donesen novi urbar sela Goričan. U ime čakovečkog vlastelinstva ugovor je potpisao upravitelj Adam pl. Peremenyi, a za Goričan prisežnici Lovro Vajdić, Matija Kos, Antun Mežnar, Juraj Hranjec, Matija Boti i Mihalj Blažonec. Ugovor je pisan hrvatskim jezikom i ima 13. točaka. Svim stanovnicima Goričana, a proglašeni su podložnicima slobodnog seljenja, zemljišni posjedi i prava na drva i ispašu ostala su ugovorom neokrnjena. Ostavljeno im je pravo na najam krčme, mesnice, broda i mlinova. Za 926 forinti i 40 krajcera godišnje otkupili su naturalna davanja.

1789.

Utemeljena župa Sv. Leonarda. Prije toga mjesto je pripadalo župi sa sjedištem Svetom Juriju u Trnju. Na mjestu današnje župne crkve stajao je nekad kip Sv. Leonarda

1793.

Prva vijest o organiziranom podučavanju djece, orguljaš Mirko Trazo podučavao je tijekom zime nekoliko dječaka pisanju i čitanju.

1805.

Kanonski vizitator 1805. spominje mladića Leonarda Blagusa koji stanuje u općinskoj kući. Podučava djecu molitvama i vjerunauku te pisanju i računanju.

1838.

Godine 1838. sagrađena je školska zgrada s učiteljskim stanom. U zgradi je smještena pučka, trivijalna škola s oko 100 učenika

1841.

Obitelj Blažeković dala je izgraditi spomenik „Pijeta“. „Pijeta“ je poklopac u obliku kapeličice otvorene samo s ulazne strane, dok je stražnja strana zaobljena.

1854.

U doba hrvatske administracije u Međimurju osniovana je 1854. u Goričanu školska zaklada.

1856.

Izgrađena nova školska zgrada.

1863.

Školska zgrada je nadograđena.

1882.

Podignuta kapelica Sv. Florijana.

1900.

Muracsany (Muračanj), odnosno Goričan, imao je 1900. godine 3400 stanovnika. U Goričanu se 3182 stanovnika izjasnilo da im je hrvatski materinski jezik, 206 se izjasnilo za mađarski, a 11 za njemački kao materinski jezik. Zanimljivo je da je čak 716 stanovnika dobro govorilo mađarski. Osim 48 Židova i jednog protestanta, svi su ostali stanovnici bili rimokatolici. Nešto više od polovice stanovnika bilo je pismeno.

1918.

U revolucionarnim zbivanjima koja su zahvatila Međimurje tijekom studenoga 1918. godine nove buntovne vlasti u Goričanu proglasile su 14. studenoga 1918. godine Goričansku Repunliku. Bio je to jedinstven događaj u Međimurju. Nemiri u Goričanu su započeli 2. studenoga, kada su mještani provalili u prodavaonice mjesnih trgovaca, židova Weisfelda i Friedricha, a zatim upali u općinski ured, izbacili pismohranu, uništili sliku cara Franje Josipa i zabranili pristup dotadašnjim službenicima.