Povijest Goričana

Mjesto Goričan čini općinu i ima svoju župu. U mjestu živi 3396 stanovnika. Učenici polaze Osnovnu školu Goričan. Posjed Goričan, ali u povijesnim pod nazivom Kerechen spominje se 1255 godine prigodom opisa međuposjeda Rojc. Samo naselja Goričan spominje se razmjerno kasno, tek 1478 godine, kad je Međimurjem gospodarila obitelj Ernušt. Naziv mjesta dolazi od riječi „Gor“, na što upučuje i niz sličnih toponima u neposrednoj blizini: Gorice, Gorenjak, Gorinka. Sve to pak upućuje na uzvisinu, mjesto na brijegu, gori, na mjesto koje je štitilo od čestih poplava. Rezultati arheoloških istraživanja u samom mjestu i u njegovoj neposrednoj okolici govore da je prostor Goričana bio naseljen još u pretpovjesti. Na položajima Buci, Gmajna i Gorinka pronađeni su tumuli - grobovi iz željeznog doba, datirani u doba između 7. i 4. stoljeća prije Krista. Iskopavanja u samom mjestu i na okolnim lokalitetima potvrdila su intenzivan život u željeznom dobu na prostoru današnjeg Goričana. U doba gospodarstva obitelji Zrinski u 16. i 17. stoljeću u Goričanu je bio njihov marof. Budući da je to razdoblje nneposredne turskem opasnosti, Zrinski su utemeljili osobit upravni sustav u Međimurju, svojemu najvažnijem posjedu. Taj se upravni sustav zadržao i u doba komorske uprave nakon sloma Zrinsko – frankopanskog ustanka. Goričan je tada bio sjedište vojvodata. Vojvodati su utemeljeni i sa sjedištem u Kotoribi i u Novakovcu, dakle na rijeci Muri. U ostalim sredinama u Međimurju kao i upravne jedinice utemeljeni su španati i judikati. U vojvodat Goričan potpadalo je selo Hodošan i napušteno selu Đurđijanec. U Goričanu su tada bila 43 kućedomaćna, a najviše njih držali su po četvrtinu ili osminu selišta. Do 1691. godine Goričan je bio u posjedu Adama Zrinskog, a tada je i taj dio Međimurja došao pod upravu kraljevske komore. U Goričanu je 1720. godine bilo28 vojničkih posjeda, a 1728. uz njih i 42 kmeta i 39 želira. Goričanci su odvjek voljeli konje. Te godine imali su 324 konja, 38 volova, 228 krava, 318 svinja i čak 5 mlinova. Uzgojena su 94 centa duhana, a 25 žitelja bavilo se nekom vrstom obrta ili trgovine. Između čakovečkog vlastelinstva i sela Gorčan potpisan je 07. listopada 1771. godine ugovor kojim su precizirana prava i obaveze stanovnika Goričana prema čakovečkom vlastelinstvu. Ugovor je prethodio novom urbaru sela Goričan koji je donesen 1776.godine. Zanimljivo je da je u Međimurju provedena vrlo opsežna anketa o pravima i obavezama podložnika uoči donošenja novih urbara. Uime čakovečkog vlastelinstva ugovor je potpisao upravitelj Adam pl. Peremenyi, a za Goričan prisežnici Lovro Vajdić, Matija Kos, Antun Mežnar, Juraj Hranjec, Matija Boti i Mihalj Blažonec. Ugovor je pisan hrvatskim jezikom i ima 13. točaka. Svim stanovnicima Goričana, a proglašeni su podložnicima slobodnog seljenja, zemljišni posjedi i prava na drva i ispašu ostala su ugovorom neokrnjena. Ostavljeno im je pravo na najam krčme, mesnice, broda i mlinova. Za 926 forinti i 40 krajcera godišnje otkupili su naturalna davanja. Župa Sv. Leonarda utemeljena je u Goričanu 1789. godine. Prije toga mjesto je pripadalo župi sa sjedištem Svetom Juriju u Trnju. Na mjestu današnje župne crkve stajao je nekad kip Sv. Leonarda. Kip je navodno dala podignuti grofica Zrinski. Drugi pak tvrde da su kip dali podignuti Hrvati koji su se uspjeli osloboditi turskog zatvoreništva, a dali su zagovor Svetom Leonardu. Vizitator 1688 godine spominje u kapeli u Goričanu strofiola turkika, turske oklope koji su ostavili povratnici iz turskog zarobljeništva. Kapela Sv. Leonarda, buduća župna crkva, sagrađena je 1770. godine. Danas je to jednobrodna barokna crkva s tri oltara: Sv. Leonarda, Sedam žalosti Majke Božje s kipom i Svetog Križa. Osim župne crkve Sv. Leonarda, u Goričanu se nalaze i četiri manja sakralna spomenika:

1.  pil na stupu oktogonalnog oblika, s malim kapitelom ukrašenim akantusovim listom. Na njemu je malo raspeće s Marijom podno križa, a na stupcu je reljef Sv. Jurija. Pil je 1726. godine dao podignuti Jakog Blažina.

2.  „Pijeta“ je poklopac u obliku kapeličice otvorene samo s ulazne strane, dok je stražnja strana zaobljena. Godine 1841. spomenik je dala izgraditi obitelj BBlažeković.

3.  Poklonac Sv. Antuna Padovanskog.

4.  „Tužni Krist“ je spomenik koji se doima kao pil. Podigla ga je Viktorija Kiš, rođena Brodarić, 1896. godine.

5.  Kapelica Sv. Florijana podignuta je 1882. godine

Muracsany (Muračanj), odnosno Goričan, imao je 1900. godine 3400 stanovnika. Tadašnja mađarska metodologija popisa stanovnika ne poznaje kolonu gdje stanovništo izražava svoju nacionalnu pripadnost, već samo uporabu materinskog jezika. U Goričanu se 3182 stanovnika izjasnilo da im je hrvatski materinski jezik, 206 se izjasnilo za mađarski, a 11 za njemački kao materinski jezik. Zanimljivo je da je čak 716 stanovnika dobro govorilo mađarski. Osim 48 Židova i jednog protestanta, svi su ostali stanovnici bili rimokatolici. Nešto više od polovice stanovnika bilo je pismeno.

U revolucionarnim zbivanjima koja su zahvatila Međimurje tijekom studenoga 1918. godine nove buntovne vlasti u Goričanu proglasile su 14. studenoga 1918. godine Goričansku Repunliku.Bio je to jedinstven događaj u Međimurju. Nemiri u Goričanu su započeli 2. studenoga, kada su mještani provalili u prodavaonice mjesnih trgovaca, židova Weisfelda i Friedricha, a zatim upali u općinski ured, izbacili pismohranu, uništili sliku cara Franje Josipa i zabranili pristup dotadašnjim službenicima. Trgovci i općinski službenici su pobjegli u Donji Kraljevec i kasno na večer se vratili sa skupinom vojnika. Brzo su rastjerali mještane, uspostavili mir i pred jutro se vratili u Donji Kraljevec. Usput su, kako bi zastrašili mještane pucali po selu te ustrijelili devetnaestgodišnjeg Franju Tisaja.Nakon odlaska vojnika mještani su osnovali Narodnu stražu i otganizirali unutrašnju upravu. Nova je vlast 14. studenoga prvo raskinula veze s dotadašnjom državom i društvenim sustavom, a onda proglasila Goričan samostalnom republikom. U tim događajima su poginula četvorica stanovnika Goričana, a jedan je kasnije preminuo od posljedica ranjavanja. Uz Franju Tisaja i Vida Gašparića, bili su to Đuro Beti, Tomo Lukovnnjak i Đuro Horvat.

Prva vijest o organiziranom podučavanju djece dolaze iz 1793. godine. Orguljaš Mirko Trazo podučavao je tijekom zime nekoliko dječaka pisanju i čitanju. Kanonski vizitator 1805. spominje mladića Leonarda Blagusa koji stanuje u općinskoj kući. Podučava djecu molitvama i vjerunauku te pisanju i računanju.

Godine 1838. sagrađena je školska zgrada s učiteljskim stanom. U zgradi je smještena pučka, trivijalna škola s oko 100 učenika. U doba hrvatske administracije u Međimurju osniovana je 1854. u Goričanu školska zaklada. Dvije godine nakon toga izgrađena je nova školska zgrada, a 1863. zdanje je nadograđeno.